Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti koji se obilježava danas, 17. listopada, podsjeća na napredak koji smo učinili i koji smo propustili učiniti u iskorjenjivanju siromaštva u našim državama i širom svijeta. Europska unija je 2010. godine usvojila Strategiju Europa 2020, kojom se, iako je usmjerena na rast, želi podržati održivost i uključivost. To se želi učiniti kroz osam ciljeva, uključujući smanjenje broja ljudi koji žive u riziku siromaštva ili socijalne isključenosti za najmanje 20 milijuna do 2020. godine.
Međutim, napredak na ovom cilju je gotovo nepostojeći, jer je prema podacima Eurostata u 2016. godini broj siromašnih u Europskoj uniji bio je čak i malo viši nego 2010.
Premda je u posljednjih osam godina vidljiv napredak što se tiče smanjenja udjela stanovništva u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti s 31.1% u 2010. godini do 26.1% u 2017. godini, i dalje situacija nje dobra. Iako smo se približili prosjeku Europske unije, ovi pokazatelji znače da svaka četvrta osoba živi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti.
No, ovi podaci se rijetko čuju iz Ministartsva financija ili Europske unije, gdje je fokus gotovo uvijek na rastu BDP- a, smanjenju javnog duga i stope nezaposlenosti, bez puno razmišljanja dovode li te promjene do smanjenja siromaštva i povećanja kvalitete života građana.
Tako se često čuje da stopa nezaposlenosti pada u Republici Hrvatskoj od 2014. do 2018., ali pitanje je koji su razlozi tog pada, posebno kada uzmemo u obzir da se u isto vrijeme dogodilo i blago povećanje stope siromaštva.
Naime, kvaliteta rada i dostojanstvene plaće koje bi pokrivale osnovne troškove života u RH, čini se, nisu prioriteti za hrvatsku vladu. Također, moraju se uzeti u obzir strukturni procesi koji su doveli do smanjenja stope nezaposlenosti, a koji će dugoročno imati ozbiljne posljedice za održivost socijalnog sustava i tržišta rada, kao što su pad ekonomsko-aktivnog stanovništva, i činjenica da u prošloj godini ima 100 000 ljudi manje zaposlenih nego u 2006., a starijih i ekonomsko neaktivnih sve više.
Vlada vidi riješenje u povećanju dobi kad možemo ići u starosnu mirovinu na 65 godina za žene i 67 godina za muškarce te kažnjavanje onih koji odu u prijevremenu mirovinu. To što većina ljudi ne ide u prijevremenu mirovinu iz svoje vlastite želje, nego zbog „potreba tržišta“ nikoga ne briga. Iako je vidljivo da su siromaštvom najviše ugroženi ljudi nižeg stupnja obrazovanja, Hrvatska još uvijek nije provela cjelovitu kurikularnu reformu.